Zbog.

Zbog nekoliko napisanih rijeci koje su dale oblik potrebi ljudi su nasli tracak svjetlosti u svojim sijenkama.

Zbog par izbora ljudi su nasli utjehu da uzivaju u tudjem jadu.

Zbog nekih nebeskih znakova ljudi su vratili svoju vjeru.

Radi par djela otkupili smo svoje grijehe. Zbog nekih cekanja sada uvjek zurimo.

Advertisements

Oni.

I ostace pepeo od ljudi, a sjecanja ce zivjeti.

U mojim mislima oni ce vaskrsnuti i disati.

Sa mojih ruku skliznuce njihove crte lica, i njihovu ce dobrotu nositi moja djeca.

I umjecu da ih cujem, zagrlim i placem od radosti.

Sat.

Grad se budi.

Misli opijene udisu poslednji gutljaj kafe.

Pogled je vise nego obican. Kad ode san zivot se ponavlja.

Jutro su rijeci bez smisla, dan dodir prikaza.

Sjutra je nada, a svako sjutra juce. Sve nas glodje sat sto otkucava.

Ti.

Zjenice se sire, pluca se skupljaju i sire dok u svom umu imam tebe. Dok ispred mene stojis.

Koza dise i oci vide i nema loseg, dok pored sebe imam tebe.

I nema tame zaboravljenog dana dok pored sebe imam tebe.  Vjecnost je nagrada s tobom uz mene.

Traži se.

Traži se jedan dan.

Traži se jedno slovo koje će stati u jednu reč, koja će biti smeštena u jednu rečenicu, koja će  dati smisao.

Traži se jedan san, čije će tumačenje dati nadu.

Traži se jedna misao, koja će postati želja, i java.

Traži se jedna molitva, jedno pokajanje i oproštaj.

I sad imam 300.

Rodjen sam prije 25 godina, i sad imam 300. Sta sam naucio znacu kada mi to vise ne bude potrebno.

Nekome je zivot suvisan, taj zivi za nesto drugo. I u to ne ulazim, svi zivimo za nesto i ko sam ja da ista odredjujem, pravdam ili osudjujem.

Ne zivim za trenutak, ni pre ni posle njega, a ni vecnost mi se ne cini zgodna. Za sta zivim? Zivim.

I ko sam ja da prevladjujem, okrecem i ukazujem. Ni svoje misli ne razumijemo a kamoli da se u tudje petljamo.

Rodjen sam prije 25 godina i sad imam 300.

 

 

Šta da…?

Šta da nema više laži, i ništa ispravno i ništa nije loše? Šta da nema više svijesti ni podsvijeti ni kriterijuma? Šta da nema više vremena, ni više mraka ni više svjetlosti? Kako bi onda gledali, ćemu se nadali, o čemu pisali i sanjali. I šta da nema ni naprijed ni nazad? Šta bi onda krivili, kako učili i planirali. Čime se tješili i gdje bi otišli onda kada se sav teret sruči pred noge, ili nas sreća povuče za ruke ka nebu.

Ko bi bila Ja, u šta bi se pretvorili Oni i šta bi bili Svi?