Vidim kuću, malu baštu i verandu.

Vidim sunce kako se krije, vidim nasložena drva za ogrev. Jesen i zima, leto i život.

Neki bolji život. Vidim tebe i mene, i još dvoje malih. Neke bolje dane, očekivane, sanjane.

Neko davno ispunjeno obećanje nebesa.

Podareno, ostvareno, zasluženo.

Sada samo osjećam teret pogrešne realnosti.

Kap gorčine u moru čežnje i zaborava.

Plitko je ovo kuda hodamo.

Spotičemo se. O ljude, misli, riječi, sreću, borbu, poraze.

Često dođe mi da odem i ne trepnem. A kada dođem do vrata onda sjetim se.

Tebe. Nas. Obećanja. I ostajem. Nadam se.

Molim se za neku drugu stvarnost. Potrebnu. Obećanu.

Ne molim za novi početak, treba mi bolji trenutak pred kraj.

Kad padne noć misli se bude. Tada se borim i molim da nam se podari bolji trenutak pred kraj.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s