Rodjen sam prije 25 godina, i sad imam 300. Sta sam naucio znacu kada mi to vise ne bude potrebno.
Neko me je zivot suvisan, taj zivi za nesto drugo. I u to ne ulazim, svi zivimo za nesto i ko sam ja da ista odredjujem, pravdam ili osudjujem.
Ne zivim za trenutak, ni pre ni posle njega, a ni vecnost mi se ne cini zgodna. Za sta zivim? Zivim.
I ko sam ja da prevladjujem, okrecem i ukazujem. Ni svoje misli ne razumijemo a kamoli da se u tudje petljamo.
Rodjen sam prije 25 godina i sad imam 300.
Šta da nema više laži, i ništa ispravno i ništa nije loše? Šta da nema više svijesti ni podsvijeti ni kriterijuma? Šta da nema više vremena, ni više mraka ni više svjetlosti? Kako bi onda gledali, ćemu se nadali, o čemu pisali i sanjali. I šta da nema ni naprijed ni nazad? Šta bi onda krivili, kako učili i planirali. Čime se tješili i gdje bi otišli onda kada se sav teret sruči pred noge, ili nas sreća povuče za ruke ka nebu.
Ko bi bila Ja, u šta bi se pretvorili Oni i šta bi bili Svi?
Kako je lako reći Oprosti. Lako reći a teško uraditi.
Kao da jedem, a sita sam, pijem a voda se vraća, hodam a stopala umorna.
Hajde da pričamo o prošlosti a da nas ne uhvati opet u okove. Hajde da je se sjećamo samo, da pobijedimo strah od nas samih, da sebe prihvatimo.
Hajde da se ne umorimo od riječi, da nas ne uplaše, da nas ne sahrane, da plivamo a da se ne udavimo.
Zašto ne prikočimo? Letimo glavom kroz oblake. Kada dolazi pad i ko će ustati? Ponovo. I kada će pasti? Ponovo.
Zašto onda ne plivamo zajedno i u padu se jedni drugima divimo? Nego se tuđem poniranju nadamo?
Da li je njihova kazna što i pored najdivnijegg leta čame u svojoj rupi sami, slijepi, za sve, i za tuđu ljepotu?
Radnici na krovovima zgrada moraju biti najzaboravljeniji ljudi na svijetu. Rade. Cute. Trpe. Trpe sunce, kisu, nas, lutalice, glad. I nikad necemo biti podsjeceni na njih. Ostacemo uskraceni saznanja o njihovi pogledima umornim. Jer ko jos hoda uzdignute glave plocnikom ovog grada.
I drugi cute i trpe i vole. I zbog gordosti ne vide radnike na krovovima. Slijepi hodaju gledajuci plocnik i broje korake, svoje i tudje.
Vidim te stojiš tamo, u svoj svojoj oholosti. Čemu promjena? Vidim te da plačeš dok drugima glumiš. Čemu gluma? Vidim početak tvog kraja, i sve mračne nijanse tvog uma. Čemu stajanje na ivici razuma? Ostaješ sama. Čemu onda strah? I ostaješ gdje si. I bojiš se. Ne mijenjaš ništa. Koliko već hodaš u mjestu?
Živima se nazivamo, a život ne živimo. Samo se čudimo gdje nam život prolazi. I tako gledamo, i čekamo i smišljamo izgovore. Trunemo.
Za mrtvima plačemo, a žive (ih) ni ne primjećujemo. Igramo se Boga, davimo se u moći. Slijepi za sebe, sudije za druge. Prividno se smiješimo, lažno se smijemo, lažno i plačemo. Laž je postala istina. Tu ulogu svi sve bolje igraju. Tu ulogu svi sve bolje žive.
Ljudi žive tuđe snove, svoje su zakopali, ili još strašnije zaboravili. Gluvi za sreću, nijemi za istinu.
Ipak, (iako ne znam za druge), dok god vidim(a vidim je tako jasno) svijetlu tačku u moru tame, ja vjerujem!
I svanuo je dan, isti kao onaj sjutra.
Sa drugačijim naznakama ali istom suštinom
Koju pronalazimo u sebi.
Svanuo je dan, isti kao i za desetak godina.
Sa istim motivom, da osvane još jedan isti kao za desetak godina.
I svanuo je dan, sa riječima istim kao onim juče.
Istom rukom na ramenu, sa željom da bude tu i noćas.
Sa istom pjesmom u glavi.
Sa istim vječnim ‘volim te’ na usnama.
I svanuo je dan isti kao onaj za desetak godina.
