I kao sve je normalno.
I kao nisu mi misli i tijelo sveopšti haos.
I kao ″Moglo je gore. ″
I kao ″Nisi jedina. ″
I kao javićeš se.
I kao ″Biće bolje″, i tako 28 godina.
I kao ne čekam.
I kao sve je crno-bijelo.
I kao nema osude.
I kao svejedno je.
Mjesecima.
Mjesecima te već nema.
I nije neka promjena, nije te bilo godinama.
Prekrižana riječ na papiru, prećutana misao.
Navika je. Pratim je.
Ni smisla nema već mjesecima. Ni to nije promjena. Nema ga godinama.
Da nasložim misao od besmisla.
Da uspijem da se prevarim.
Sve sam ovo već radila.
Sve sam ovo već prošla.
Nabacane misli.
Zgaženo.
Zaboravićeš.
Zaboravićeš kako je kada te vole kada si na dnu.
Zaboravićeš kako je kada ti drugi pozajmi krila, i nećeš se ni sjetiti kako su oči krvarile dok su gledale tvoj pad.
Zaboravićeš kako je kada te neko voli i umornog i najgoreg od poroka i života.
Zaboravićeš kako si nekada bio veličanstven u mojim očima.
Zaboravićeš kako sam nosila tvoj vijenac od trnja, ponosno.
Zaboravićeš i kako je neko jecao za tobom i kako si nekome bio najbolji i kada si bio na dnu.
Ali sjetićeš se onda kada nekome ni tvoje najbolje ne bude dovoljno.
Kada ti se sve sumnje isprepletaju u sijenke.
Shvatićeš kada te bude volio neko novi.
Kada te bude gledao iz svoje sjene, miran na tvoju bol i novi pad.
Zaboravićeš, ali ćeš se i sjetiti.
Ti. Ja.
Danas ću opet misliti o tebi.
Ti nećeš znati da si potreban, ja misliću da jesam.
Ti nećeš znati da je danas muzika uzela tvoj oblik.
Ja ću se nadati.
Ti nećeš održati obećanje.
Ja moliću bez riječi.
Ti mislićeš da je nevažno.
Ja praviću se da jeste.
Ti ćeš se zatvoriti u sebe.
Ja ću gledati da ne smetam.
Ti nećeš reći ni riječ, i ne, nećeš održati obećanje.
Kako.
Kako su misli nekad imale sasvim drugi oblik. Poznat.
Kako se odolijevalo beznadežnosti.
Kako slomljeno ogledalo nije značilo 7 godina nesreće i kako je crna mačka bila samo mačka. Sad je sve strah. Jer čovjek se lako pomiri da …
Kad sam počela da strahujem od sreće? Ako počne mora da se i završi.
Kada je tijelo počelo da me izdaje i duša da odaje prve znake straha.
Proći će kao i sve što prolazi?
Oda poznatom strancu.
Rijetko kada reči ne oblikuju misao u mojoj glavi. Sada je tako. Kako? Zašto? Ne znam ni da li da se zamaram odgovorom.
Mamiš mi osmeh.
Možda se i ne zadržiš više od jednog trena,
tek toliko koliko mogu da zadržim dah.
I više od možda nećeš biti tu.
I ovo nije ništa, običnom prolazniku.
Ali hvala za osmeh. Za kidanje misli, ono najlepše. Za nevine reči. Za tračak plamena dok je u meni duga, hladna zima.
Hvala što si me izvukao iz mreže koju su oko mene pleli. Koju sam i ja plela.
Hvala što sada ipak mislim da zaslužujem.
Slučajni susreti nose razne vrste sudbonosnog spasa.
Ti, Ja
Danas ću ceo dan misliti o tebi.
Ti nećeš znati da si potreban.
Ja ću se zavaravati da jesam.
Ti nećeš znati da je danas muzika uzela tvoj oblik.
Ja ću se nadati.
Ti nećeš održati obećanje. Ti ga se i ne sjećaš.
Ja moliću bez riječi da ipak znaš.
Ti mislićeš da je nevažno.
Ja praviću se da jeste.
Postojim?
Postojim. Prolazim. Otpadam.
Nemam lijek za to.
Tuđom krivicom nestajem.
Svojom krivicom liječim tvoju.
Nedostajete mi. Da me vratite,
da imate zemaljski smisao, iako već imate Božanski.
Na Ti.
Da li smemo na Ti? Hvala Ti.
Što si uz mene kada niko nije, kada niko neće,
kada niko, možda, i ne treba da bude.
Hvala Ti što u meni vidiš vasionu. Čitaj jedan svet belih ljiljana.
Hvala Ti za mir i nemir. Što me učiš kao malo dete kako da hodam
kroz sve mračne strane lavirinta.
Greške sa tobom nisu osuda,
Hvala Ti što nisam sama, čak i onda kada se osećam najusamljenije. Siroče na ulici. Prosjak.
Hvala ti za ljubav. Za umirenje. Za suze. Za lepotu pokajanja.
Hvala Ti.
Hvala Ti.
Hvala Ti.
Još jedna.
Ja nisam uspeo da letim dok su me
krvavim koncima vezali. Mlad sam, a umoran.
Negdje sada bjesni pas. Negdje vode ljubav. Negdje se
neko budi. Neko preko terase prosipa vodu. Neko je zalupio vrata.
Neko je na drugoj strani raja.
Misli i riječi nam se habaju i sve više
pripadaju vašarskoj šatri. A obavijaju nejasno
kao magla što ne daje nikakav pravac.
Ovo je još jedna pjesma o borbi. U sjenama još je ima.
Ovo je još jedna o propuštenim šansama koje vuku za rukav
i gradom nose parole. Još par pokušaja
da objasnim da ovaj dah što kradem je zaslužen. I minut ćutanja
za one koji su životu pokazali bijelu zastavu
i sada su živi mrtvaci u rulji koja pobesnelo skače.
Još jedan okrenut obraz.
Oba zatvorena oka nisu dovoljna da ne vidim.
