02:23

Da li si nekada bio budan u 02:23?

Mir. Ravnoteza.

Da li si nekada bio sam u 02:23?

Misli igraju ka nebu. Nemas rijeci.

Da li si nekada osjetila noc u 02:23?

Sama. Dovoljna.

Da li si nekada udahnula zivot u 02:23?

Cutanje i svi odgovori se nude.

 

Advertisements

Raduj se.

Dok pijes kafu i slusas svoje misli.

Dok se spremas za jutro i dan i hod i navike.

Dok prolazis sve svoje rituale.

Dok pravis okrete s lijeva na desno i neutjesno stojis u bari od dana.

Dok se divis drugima iako znas da su im zivoti laz.

Dok propustas svoj voz.

Dok odlazes alarm i obaveze.

Dok mislis istine, a govoris lazi.

Dok nalazis zadovoljstvo u najmanjim sitnicama i srecan si.

Dok citas i pises. Dok dises.

Raduj se jer imas snove. Imas sebe, imas druge, imas priliku za sve.

Jedna.

Jedna podignuta casa za sve propale snove.

Jedan cinican osmjeh za sve pogresne odluke.

Jedna prava rijec za sve prave trenutke.

Jedna tacka za sve nezavrsene stvari.

Jedna nada za sve nemoguce.

Jedna molitva za sve buduce.

Zadrzi svoj dah.

Zadrzi svoj dah. Pokazi mi. Tvoje misli su moje rijeci. Nahrani me.

Dodajes bijelo mome gradu. Hodaj.

Hajde uzmi me za ruku i prestani da trazis dalje.

Zadrzi svoj dah. Nasa pravda je ispunjena. Dok se vrtimo u krug nacrtaj parvu liniju da po njoj nastavimo.

A gore, gore lete suze, lete ptice, lete cela. Mi smo iznad nasih senki.

Zadrzi svoj dah.

Kao da.

Kao da zelis da te nema, ali si tu.

Kao da ne zelis da si umoran, ali ne mozes.

Kao da zelis da ne vidis, ali je jasno.

Kao da zelis da kasnis, ali je pogresno uvjek na vrijeme.

Kao da zelis da zelis, ali se zelja istrosila.

Kao da zelis da zadrzis dah.

Ljudi.

Ljudi stoje na plocima grada. Pale cigarete i umiruju razum. Dan ih ne slusa.

Ljudi stoje na plocicama grada i vide tek do krova zgrada. Razum ih ne osjeca.

Ljudi stoje na plocicama grada. Mirisu na naviku.

Ljudi stoje.