Čemu?

Vidim te stojiš tamo, u svoj svojoj oholosti. Čemu promjena? Vidim te da plačeš dok drugima glumiš. Čemu gluma? Vidim početak tvog kraja, i sve mračne nijanse tvog uma. Čemu stajanje na ivici razuma? Ostaješ sama. Čemu onda strah? I ostaješ gdje si. I bojiš se. Ne mijenjaš ništa. Koliko već hodaš u mjestu?

Čovječanstvo.

 

Živima se nazivamo, a život ne živimo. Samo se čudimo gdje nam život prolazi. I tako gledamo, i čekamo i  smišljamo izgovore. Trunemo.

Za mrtvima plačemo, a žive (ih) ni ne primjećujemo. Igramo se Boga, davimo se u moći. Slijepi za sebe, sudije za druge. Prividno se smiješimo, lažno se smijemo, lažno i plačemo. Laž je postala istina. Tu ulogu svi sve bolje igraju. Tu ulogu svi sve bolje žive.

Ljudi žive tuđe snove, svoje su zakopali, ili još strašnije zaboravili. Gluvi za sreću, nijemi za istinu.

Ipak, (iako ne znam za druge), dok god vidim(a vidim je tako jasno) svijetlu tačku u moru tame, ja vjerujem!

Svanuo je dan.

I svanuo je dan, isti kao  onaj sjutra.

Sa drugačijim naznakama ali istom suštinom

Koju pronalazimo u sebi.

Svanuo je dan, isti kao i za desetak godina.

Sa istim motivom, da osvane još jedan isti kao za desetak godina.

I svanuo je dan, sa riječima istim kao onim juče.

Istom rukom na ramenu, sa željom da bude tu i noćas.

Sa istom pjesmom u glavi.

Sa istim vječnim ‘volim te’ na usnama.

I svanuo je dan isti kao onaj za desetak godina.

Kaže.

Kaže da voli dane.

Nisu mi više teški

Kao olovo, kao san, kaže.

Kaže da voli ljude.

Nisu mi više stranci, kaže.

Sada lutamo zajedno. U nekim novim danima, sa nekim istim ljudima.

Malo više i ništa manje poznajemo sebe. I tako lutamo.

Neko držeći se za ruke, neko držeći se sebe.

Pratimo sjenke, pronalazimo stvarnost, prepoznajemo svoje duhove.

Noćas.

Noćas je noć za neke druge. Ne za nas. Čudno je kako se prave stvari otkriju tek kada se vidi njihova iskrivljena slika.

I noćas mi se baš slušaju stare pjesme B.dugmeta.I apsolutno me briga šta drugi misle. Šta osjećaju i kako se gledaju.

Noćas neka šaputaju stare pogane misli, meni nije bitno. Sve dok si sa mnom. Sve dok previše ne razmišljamo, sve dok smo slobodni.

Ljudi su slabi, mali. Tek pred san uhvate svoju veličanstvenost.

Ne budimo jedni od njih.

San.

Velik, dugačak hodnik. Sa obje strane, u svoj tami, naziru se vrata, kojih ima koliko oko doseže.Sva su crna i nema ni najmanje naznaka šta se nalazi iza njih. Osvrćem se oko sebe. Nema nikoga. Ni zvuk ne dolazi tu. Ključevi mi vise oko vrata.

Kao po inerciji u glavi mi odzvanja: ‘Sada moram da krenem.’

Otključavam prva vrata. Svjetlost je toliko jaka, da me na trenutak zaslijepila. To sam ja. ‘Hej, mala ja.’ Osmjeh mi se razvukao od uva do uva. Posmatram sebe kako se igarm sa crvenom loptom, u parku iza zgrade. I sjećam se crvene lopte, i svega.

U sledećem trenutku sve počinje da blijedi. Mala ja nestaje. ‘Ne idi, gdje ćeš. Ostani. Ne gubi se. Ostani! Zapovijedam!’. Sve je nestalo.

Dolazim do drugih vrata. nana i deda sjede u stanu i piju kafu. Osjećam kako jutro prolazi. Padam na koljena.’ Nano, deda, vi ste tu! Tu ste! Bože hvala ti!’ Suze na mom licu. Sreća. Olakšanje. Okrenuli su se ka meni. Bez riječi. Nestaju, Blijede. ‘Ne molim vas. Ne idite. Bože, molim te, ne!’ Pružam ruke ka njima. Nestaju. Nepovratno odlaze. Opet.

‘Samo nastavi dalje, nađi prava vrata’. Ključ je savršeno upao i u treću bravu. ‘Samo neka bude dobro’.

Sivilo. Stojim nad grobom. U rukama mi je bijeli ljiljan. Nema suza nema ničega. Samo ja, sivilo, tuga, i grob nad kojim stojim. Sklopila sam oči. Vrisak.  Padam na koljena. Ruke sam raširila ka nebu.

Izbavi me odavde. Ovo nije moje. Želim da idem.

Budim se.  Gdje sam? Kako je sve to moguće?

Vidim, mutno ali vidim, svoju sobu ali osjećaj je neopisivo neugodan. Do maloprije sam… Naježih se. ‘To ne može biti.

Diši duboko, sve je na svom mjestu. I tako će i ostati. Samo diši.

Ustani, skuvaj kafu i otresi sa sebe težinu sna. Jer je to samo to.Samo običan san. Samo običan, strašan san. Sjutra ga se nećeš ni sjećati’.

Ali se sjećam.

Često.

Cesto mi se cini da nije sve izgubljeno na vetrovima i bespucima.
Cesto me obraduje misao da je ocaj, haos i bludnja samo nuzan prelazni oblik.
Cesto mi se cini da osecam kako izlazim, jos nesiguran i slomljen, iz svega sto je bilo, i
da stajem na cvrsto mesto, van sebe, odakle pocinje pucati vidik, sirina i sloboda.
Cesto mi se pricinjava da sam jak i stalan, da sam vec dovoljan sam sebi, da sam se
izvio nad ropstvom tela i vlasti sudbine i da samo treba da sednem i polozim ruku na
dela i da radim, vedra duha i smirena srca, dugo, ustrajno i odusevljeno kao stari
zlatari. Cesto mi se pricinjava.
Ali me dan jos cesce povuce sa sobom, pa se lomim i previjam od nemila do netraga,
od coveka do coveka, od lazi do lazi i od bola do bola

Ivo Andric